Nenad Vekaric
HRVATSKA I EUROPSKA UNIJA
Razvoj dogadjaja na prostoru bivse
Jugoslavije u posljednjih godinu dana pruza argumente za optimisticni
pogled. Od najnovije promjene u Srbiji, do one koja se neto ranije dogodila
u Hrvatskoj. Nakon promjene rezima, Hrvatska je zacijelo postala otvorenija
na pozitivne impulse i inicijative koje dolaze iz Europske Unije. Tu
cinjenicu drzim veoma ohrabrujucom, ali ja ne bih sad govorio o tim
pozitivnom momentima vec bih se radije osvrnuo na probleme jer smatram da
je za svaki korak koji vodi napretku nuzno prethodno definirati one
elemente koji djeluju opterecujuce, jer jedino na taj nacin mozemo i
propisati efikasnu terapiju.
Kada ovo kazem posebno imam u vidu
sugestiju On. Armata, da pokusamo sagledati slicnosti i razlike i sveukupne
probleme koje zemlje u tranziciji dozivljavaju u procesu prelaska u
demokraciju. Iskustvo Italije koja je danas jedna od najimpresivnijih
evropskih demokracija moze za Hrvatsku, ali svakako i za ostale zemlje
jugositocne Evrope biti jako poucna.
Prva skupina opterecujucih elemenata u
Hrvatskoj ocituje se u posljedicama dugotrajnog zivljenja u socijalizmu.
Promjena sustava jest veliki korak, ali ona nije dovoljna da bi se povijest
izbrisala. Tesko je izbrisati sveopce siromasenje koje je donio socijalizam.
Tesko je promijeniti strukturu vlasnistva, strukturu neefikasne privrede,
produktivnost rada, odnos prema radu. Tesko je izbrisati unistenje
poduzetnickog sloja koje je donio socijalizam. Nenaviknutost na
poduzetnicki rizik. Tesko je izbrisati sve one deformacije u mentalnom
sklopu koje se ocituju danas i kod ljudi koji su bili clanovi komunisticke
partije i koji su bili protivnici komunizma.
Prosjecni ce gradjanin Hrvatske i danas
misliti da ono sto je drzavno nije nicije, odnosno da je svacije. Prosjecni
Hrvat zna da ako Vam posegne u dzep i ukrade 100.000 lira da je to kradja i
da je to nesto ruzno. Ali prosjecni Hrvat koji ce u drzavnoj firmi uciniti
ceh od 300.000 lira za privatno telefoniranje nece smatrati da je ucinio
nesto ruzno, a ponajmanje ce smatrati da je to kradja.
Tesko je izbrisati nenaviknutost na
suceljavanje misljenja, podignuti razinu tolerancije prema razlicitom. Ako
zelite ostvariti neki svoj projekt metoda nije suprotstavljanje vec tihi
proboj uz smijesak. Danas, kad u hrvatskom parlamentu ima vise stranaka i
kad se ponekad vode zucne rasprave s teskim rijecima, mnogi gradjani te
rasprave dozivljavaju traumatski. Kao nesto sto je lose a ne kao nesto sto
je dobro. Jer su naviknuti na mir, na jednu glavu koja misli i propisuje,
jer su navikli da svima bude jednako lose, jer su navikli na umjetne
konsenzuse. Tesko je suprotstaviti se ambivalentnom odnosu prema bogatstvu.
Njega prosjecni Hrvat dozivljava kao pozitivni cilj, ali istovremeno
povezuje s lopovlukom, s kriminalom.
Druga skupina opterecujucih cinilaca
ocituje se u ratu i njegovim posljedicama. Hrvatska, na zalost, nije svoju
neovisnost ostvarila za stolom kao Slovacka, vec oruzjem nakon nametnutoj
joj sukoba. To je, dakako, usporilo transformaciju od netrzisne na trzisnu
privredu, ne samo zbog cijene tog rata vec i zbog niza popratnih pojava,
sveukupnog povisenog emocionalnog tona, nacionalne homogenizacije, straha
od integracija, posebno straha od balkanskih integracija. Rat i demokracija
nisu prijatelji i stoga su pojava autokratskog vodje i zastoji u porastu
demokratskih standarda, bili logicni. Ali, koliko god ta pojava bila
logicna, mozda cak i neizbjezna, ona je bitno usporila proces tranzicije i
dovela Hrvatsku u slijepu ulicu: posvadjala ju je sa svijetom, izolirala,
dovela do polarizacije i unutar same Hrvatske.
Trecu skupinu opterecenja cine opce
datosti Hrvatske. Hrvatska danas. sto je to? To je 4.300.000 stanovnika, to
je kao Milano. No, zaputite li se automobilom s jednog kraja Hrvatske na
drugi, preci cete vise od 1200 km. Od Dubrovnika, hrvatske Raguse do
Vukovara udaljenost je kao od talijanske Raguse do Milana, ili od Terama do
Bruxellesa. To su koordinate Hrvatske, koje stalno moramo imati na pameti
kad razmisljamo o Hrvatskoj. To je mala zemlja na velikom prostoru. To
drzavu cini skupljom, a i svaki drugi poduhvat.
Uz ta opterecenja, dozvolite mi da
naznacim i pozitivne cinjenice, onako kako ih ja vidim.
Prva pozitivna cinjenica jest: uzlaznost
trenda. O svemu o cemu sam maloprije govorio trend je pozitivan. Bolje je
danas nego pred 5 godina, jos bolje nego pred 10 godina, jos bolje nego
pred 15 godina. Vrh je jos daleko, ali smjer kretanja je pozitivan.
Druga pozitivna cinjenica jesu
potencijali Hrvatske. Tih 4.300.000 stanovnika ima na raspolaganju najveci
dio prekrasne istocne obale Jadrana, ima siroku ravan Slavonije ima
netaknute prirodne oaze, ima, u usporedbi s razvijenom Europom, izvanrednu
ekolosku sliku. Velik dio tog potencijala je neiskoristen, ali on postoji i
on je nada.
Treca pozitivna cinjenica jest: volja
naroda. Hrvatska je ambiciozna zemlja. To, mozda ponekad moze izgledati
smijesno. Gradjani Hrvatske skloni su cesto smetnuti s uma cinjenicu da su
oni svega 4,300.000 stanovnika, dakle, jedan malo veci europski grad i da u
skladu s tom velicinom treba biti i njihovo ponasanje i njihova ocekivanja.
No, iako pojavno katkad karikaturalna, ta osobina mislim da nije ni tako
losa, odnosno, da budem manje pretenciozan: pored losih u toj pojavi vidim
i mnoge dobre stvari. Kao prvo, cilj je visoko, sto drzim da je dobro. Cilj
Hrvatske je da se integrira u Europsku uniju. Kad bi se danas napravio
referendum u Hrvatskoj: vise od 90% gradjana Hrvatske bi za to glasalo. To
je izuzetno bitna cinjenica. Gradjani Hrvatske gotovo konsenzualno smatraju
da je Zapadna Europa onaj uzor koji treba slijediti, cilj ka kojem treba
ici. Ja vjerujem da cete se sloziti sa mnom da je Hrvatska izabrala i dobar
uzor i dobar cilj.
Pitanje koje nakon toga slijedi: kako do
toga cilja doci? Hrvatska zeli u Europsku uniju, ali zeli li Europska unija
Hrvatsku? Ako dobro vidim stvari, odnos Europe prema Hrvatskoj definirao
bih ovako: Europa ne trci za Hrvatskom, ali nema nista protiv Hrvatske,
dapace spremna ju je prihvatiti, ali ne bezuvjetno. Europa zeli novog
korisnog clana - ne zeli problem. Pritom je spremna pomoci u toj
transformaciji.
Ako je ovo razmisljanje tocno, ako nisam
pogrijesio ni u procjeni stava Europske unije prema Hrvatskoj ni u procjeni
hrvatskih zelja, onda cilj ne mora biti daleko, moze se svesti na tehnicku
razinu: kako Hrvatsku uciniti kompatibilnom Europskoj uniji? Kako uciniti
da svi bitni segmenti, od regulacije vlasnistva, gospodarskih principa,
zakonodavstva, demokratskih standarda itd. itd. funkcioniraju, budu
uskladjeni i umrezeni kao sto su to primjerice telefoni. Kako ce taj proces
teci ovisi, dakako, najvise o samoj Hrvatskoj. O tome koliko ce ona sama
imati snage da, znajuci sto joj je cilj, prilagodi svoje korake. Da nauci
igru po drugim pravilima. Taj proces nije lagan, ali nije neizvediv i ima
svoju cijenu i u toj cijeni je mozda i najveci problem.
Je li za taj proces dovoljna najvisa
politicka razina? Mislim da nije. Proces treba krenuti nize. Kroz
mnogostruku suradnju na kulturnom i poduzetnickom i inom planu, kroz
kontakte, upoznavanja i, ono najvaznije, kroz edukaciju. Hrvatska ima
hardver ali joj nedostaje softver. U tim segmentima Europska unija najvise
moze pomoci tranzicijskim zemljama. Otvarati mogucnost za zajednicke
projekte, inicirati i saportirati edukaciju kadrova iz tranzicijskih
zemalja.
Hrvatska je i drzava i demokracija,
dijete staro 10 godina, koje je prohodalo, naucilo prva slova, vec sklapa i
recenice, ali sastavi su jos uvijek djecji, naivni, ponekad smijesni,
ponekad nesuvisli. Ali niposto glupi. Tom djetetu treba pomoci da iz
puberteta izidje kao zreli perspektivni student, a ne kao sitni ulicni
delinkvent. Da bi se to moglo izvesti potrebno mu je razumijevanje i dobra
skola.
Uvjeren sam da osnovna ideja i
inicijative s ovog skupa upravo u tom smjeru. Kako tu nedozrelu djecu poput
Hrvatske, a u slicnoj su situaciji i druge zemlje bivse Jugoslavije,
uciniti buducim korisnim clanovima Europske unije. Odgovor na ovo pitanje u
mnogome mogu pruziti razliciti projekti o kojima se na ovom skupu upravo
razgovara. Ja se profesionalno bavim znanstvenim istrazivanjima, posebno
istrazivanjima povijesti koja je u ogromnoj mjeri slicna ili zajednicka i
za Hrvate i za Talijane. Smatram da upravo ta zajednicka povijest i
kulturne slicnosti mogu dati krupan doprinos ne samo boljem razumijevanju
ljudi sa obje strane Jadranskog mora nego i onom vaznom cilju o kome sam
govorio na pocetku: sto uspjesnijoj integraciji Hrvatske u sve strukture i
razine takvog povijesnog pothvata kakav je Evropska Unija.
Dubrovnik, listopad 2000
(Izlaganje na naucnom skupu "Jadranska
saradnja I Evrtopska Unija ", Teramo, Italija, novembar 2000)
