Petokraka

Sinoc tako ugasim svjetlo i legnem u krevet.
Pomislih, evo lezim glavom prema istoku,
kao i u Sarajevu za vrijeme rata.
Nisam mogao pronaci nikakvu fascinantnu svar u vezi toga,
a opasnost od indukcije nekih monstruozno velikih ruskih radio-transmitora,
koji na neobican nacin, koristeci neke cudne frekvencije
utjecu na zapadniju bracu glavom
okrenutom prema istoku, me nije dovoljno zainteresovala
da bih nastavio da meditiram o posljedicama iste.
Onda sam razmisljao o ranom djetinjstvu, i sjetio se da sam pred pionirsku zakletvu
pokusao da namjestim petokraku na kapi,
jer je stajala nakrivo. Na moje neprijatno iznenadjenje,
dio koji drzi petokraku zakacenu za kapu je pukao,
tako da nisam mogao vise nikako da je fiksiram. Pokusao sam da je
zalijepim selotejpom, ali ni to nije bilo dovoljno efikasno.
Vrijeme za zakletvu se priblizavalo, a ja sam poceo da panicim.
Vise nisam mogao kriti istinu. Prisao sam starom, i rekao:

"Tata, vidi...odpalo samo!!!"

Stari se zablenuo u mene, uzeo onu petokraku, pogledao u kapu i gomilu
zguzvanog selotejpa, i osino me rijecima:

"Ma jes' kurac sama odpala!!! Sta si je koje picke materine dirao???"

Otrgnuo je kapu iz moje ruke i pokusavao da sanira problem. Medjutim, sto
mu je ocitije djelovalo da se petokraka ne moze nikako prikaciti, sve je glasniji
bio u svojim psovkama:

"Eto...kako ces sad bez kape na zakletvu...jebem ti sveca, vidi sta si napravio!!!"

Ja sam se tiho povukao u kuhinju, gdje je moja baba nesto kuhala.
Baba mi je oduvijek pruzala zastitu, pa sam bio siguran da ce stari morati
obustaviti sva oruzana dejstva prema mojoj strani.
Medjutim, sada u tisini kuhinje, koju je vjerovatno remetilo samo monotono
sistanje pretis lonca, pozabavio sam se stvarnom dimenzijom moga gnusnog
zlocina. Pomislio sam:

"Ako Tito sazna da sam ovo napravio...najebao sam garant!!!"

Po prvi put u zivotu, osjecao sam se kao da sam izdao svoje roditelje:

"Kakva to djeca odkidaju petokrake sa kape, i to pred samu zakletvu...
niko mi nece vjerovati da sam je samo pokusao namjestiti!"

U tom trenutku mi je djelovalo kao da sam izdao citav svijet, sve ljude,
a i zivotinje:

"Mrzice me kao sto mrze Hitlera...i svabe..."

Citavo moje djecije shvatanje istorije i ratova se uzburkalo. Pomislih:

"Tako se postaje svabo - prvo ostanes bez petokrake, a poslje te svi mrze!"

Doslo je vrijeme da se krene na zakletvu. Stari me je poveo za ruku.
Ispred skole su svi vec imali kape na glavama. Tjesio sam se da ce me pionirska
marama bar donekle izvuci. Usli smo u skolski hol. Neka djeca su stajala ispred
mikrofona i citala pjesmice. Pomislih:

"To su oni koji ne diraju petokrake, cak i kad im stoje nakrivo."

Malac iz komsiluka mi pridje i pita me za kapu. Nisam znao sta da kazem:

"Izgubio...neko mi je ukrao,majke mi!!!"

Ceremonija je pocela. Neka djeca su se gurala prema pozornici,
a ja sam se zavukao iza nekog stuba. Direktor skole je revolucionarnim glasom
citao govor pripremljen tom prigodom. Rijeci kao sto su:
"Posten, iskren, i vijeran," su mi se veoma drsko zabadale u bubne opne.
Pomislih da ce svi upamtiti da sam bio bez kape, i da nikad necu cak ni
omladinac postati. Zamrzio sam skolu, sve te licemjerne roditelje
koji su me gledali dok sam sjedio iza tog stuba, sve one ispeglane
idiote i njihove pjesmice koje su citali kao roboti na kisi...

Bas mi pade na pamet Anja Rupel, i ona predivna obrada
"Across the Universe" od Laibacha...idem je poslusati!